Navigacija

Subotičanin koji je uživo video Adolfa Hitlera

Adolf Hitler u Mariboru 1941. godine

Priče o firerovoj moći da veže pažnju mase i da je u izvesnom smislu hipnotiše nisu preterane i apsolutno su tačne

Branko M. Žujović

Krajem 2003. godine u nedeljniku „Dani“ objavio sam opširan intervju sa Stanetom Žitnikom, tadašnjim predsednikom Stranke Jugoslovena, poslednjim čovekom iz Srbije koji je uživo video Adolfa Hitlera. Bilo je to na mitingu koji je Hitler upriličio 1941. godine u Mariboru. Nakon toga, više medija, među kojima su dnevni listovi, prenosilo je najzanimljivije izvode iz ovog intervjua bez navođenja izvora. Evo šta je Žitnik rekao 2003. godine.

Malo ljudi zna da je Stane Žitnik (1931 – 2016), predsednik Stranke Jugoslovena iz Subotice, najverovatnije poslednji državljanin bivše SR Jugoslavije i Srbije koji je video Adolfa Hitlera uživo. Žitnik je rođen 1931. i tog 26. aprila 1941. godine, kada se neprikosnoveni vođa nemačkih nacista pravo sa neba spustio u Maribor, imao je deset godina. Živeo je kod tetke.

Kako ste doživeli susret sa čovekom za kog istoriografija tvrdi da je otelotvorenje zla?

Odmah po okupaciji Slovenije, Adolf Hitler je Sloveniju obišao avionom. Od svojih ljudi je zatražio da mu organizuju govor u Mariboru, tik uz granicu sa Austrijom, a znamo da je Hitler bio Austrijanac. Momci iz „Kulturbunda“, zloglasne nacističke poluvojne formacije, formirane kod nas ekspresnom brzinom po okupaciji, na silu su okupili više hiljada građamna Maribora da slušaju nacističkog vođu. U početku nismo znali da će Hitler lično da govori. Mislili smo da će nas sve deportovati negde. Toliko smo bili uplašeni.

Dobro su poznati dokumentarni kadrovi Gebelsovih propagandnih ekipa na kojima vođa nacista histerično mlati rukama i urla u mikrofon. Detaljan sadržaj tih govora, međutim, većini ljudi koji ne znaju nemački jezik nije poznat. O čemu je Hitler govorio u Mariboru?

Govorio je sa jednog malog balkona u sredini glavnog trga. Dobro se sećam suštine njegovog govora, iako sam bio tek dečak kome nije do kraja bilo jasno šta se to zapravo dešava sa njegovom okupiranom zemljom. Govor je bio žestok. Hitler je obećavao da će svi oni koji podržavaju Treći rajh imati izuzetno visok životni standard. Govorio je da će osvojiti ceo svet, a od Slovenaca stvoriti čistu germansku naciju. Znate, moram da priznam da sam ga i ja opčinjeno slušao. Moje poreklo je slovenačko, negde u sebi sam to znao i osećao, ali je njegova harizma bila ogromna, prevelika za desetogodišnjaka. hitler je plenio sve svoje slušaoce. Priče o njegovoj moći da veže pažnju mase i da je u izvesnom smislu opčini i hipnotiše nisu preterane i potpuno su tačne. Nikada posle toga nisam sreo sličnog čoveka. Sve vreme dok je Hitler govorio, momci iz „Kulturbunda“kao psi su nas terali da podižemo desnu ruku i glasno uzvikujemo: „Hajl Hitler“!

Govorio je da će osvojiti ceo svet, a od Slovenaca stvoriti čistu germansku naciju. Znate, moram da priznam da sam ga i ja opčinjeno slušao. Njegova harizma bila ogromna, prevelika za desetogodišnjaka.

Okupaciju ste proveli kod tetke na selu u okolini Maribora. Slovenci su takođe stradali od nemačkih okupatora. Neki od njih hrabro su branili Jugoslaviju 1941. godine, a na svojoj teritoriji imali su solidno organizovanu antifašističku gerilu…

Kada su Nemci, protivno međunarodnim konvencijama, 1942. godine počeli da mobilišu po slovenačkim gradovima i selima, većina odraslih momaka iz moje porodice otišla je u partizane, mada je bilo i onih koji su morali da obuku nemačku uniformu. Sa porodicom sam se krio na selu, odakle smo imali dobar pregled okolnih puteva i lako smo, još izdaleka, mogli da primetimo naciste ukoliko bi ovi prilazili selu. Bili smo relativno bezbedni. Ipak, život je tekao, a ja sam morao da pohađam nacističku školu, dakako po programu koji su osmislili nacisti. Sve vreme od nas Slovenaca hteli su da naprave Nemce. Teror nacista odvijao se filmskom brzinom. Samo u periodu od 11. do 26. aprila 1941. godine u Aušvic i Dahau deportovano je oko 4.500 Slovenaca. Nacisti su planski prognali oko trista hiljada mojih sunarodnika. Njih dvadesetak hiljada pobeglo je u različite delove Jugoslavije, kod prijatelja i rođaka, a 63 hiljade Slovenaca spas je potražilo u Srbiji, gde su bili primljeni i gde su dočekali kraj rata. Zbog toga bih voleo da se obnovi nekadašnji voz koji je, kao uspomena na ove događaje, saobraćao između Srbije i Slovenije. Interesantno je da su okupatori odmah naselili 220 hiljada Nemaca, pretežno u industrijskim centrima Trbavlju i Kočevju. U celoj Sloveniji tada je živelo 1.150.000 Slovenaca. Bio je to strahovit udar na slovenački narod.

Posle rata, 1952. godine, došli ste u Suboticu. Kako ste doživeli razliku između dva kraja nekada zajedničke otadžbine?

Dolazak u Suboticu za mene, tada mladog čoveka, bio je osveženje. Ovde sam video elegantne dame koje u dugim svečanim haljinama odlaze u pozorište. Za mene je to bilo nešto novo i upečatljivo. Atmosfera u gradu bila je toliko pozitivna, puna neke tolerantne i vedre energije, da sam rešio da ostanem.

Atmosfera u Subotici bila je toliko pozitivna, puna neke tolerantne i vedre energije, da sam rešio da ostanem.

Kako ste doživeli brisanje Jugoslavije sa geopolitičke karte?

Mislim da je najteži trenutak mog života bio kada je predsednik jugoslovenske skupštine, dr Dragoljub Mićunović, saopštio da Jugoslavija više ne postoji. Pitao sam se da li je to moguće. Naziv države je ustavna kategorija i mi Jugosloveni smatrali smo da se on može promeniti jedino na referendumu. Bojim se da je neko, previše snažana za nas, žrlro da uništi najlepšu zemlju na Balkanu. Drbija i Crna Gora je, bez obzira na sve, po veličini ipak najveća država među svim bivšim jugoslovenskim republikama. Ipak je to država sa 12 miliona stanovnika. Naša armija bila je prejaka za ostale zemlje Balkana, a imali smo i najjaču vojnu doktrinu. Kada je NATO bombardovao Jugoslaviju uništavao je mostove, bolnice, porodilišta, zgrade, industrijske objekte, radare, televiziju, ali su vrlo brzo uvideli da su načinili grešku, pa su požurili da ukinu ime, da Srbija i Crna Gora u budućnosti ne bi tražile ratnu odštetu. Na žalost, naši političari pristali su na sve to, ne pitajući narod.

Kakvi su danas odnosi Srbije i Slovenije?

Čini mi se da su odnosi sve stabilniji. Više nije problem otputovati u Sloveniju, vize se dobijaju isti dan, bez komplikovane procedure i mogu se koristiti višekratno. Tranzicija strogo pravilo, propisano od Evropske unije. Slovenija je to vrlo smišljeno i stručno uradila. Slovenci su se prvo politički dogovorili. Odredili su prvo kriterijume za postizanje konsenzusa, a zatim su postigli kvalitetan politički i ekonomski dogovor, što kod nas nije slučaj. Kada je počela privatizacija, napravili su strateški plan. Prvo su privatizovali najrentabilnija preduzeća. Novac dobijen iz ovog, prvog kruga privatizacije, uložili su u slabija preduzeća kako bi i ona mogla da postanu profitabilna, da bi se kasnije mogla prodati povoljnije i bez radničkog nezadovoljstva. Na takav način na ulici je ostalo malo radnika. S druge strane, nemojte da pomislite da je Slovenija ekonomski raj. Oni jesu promišljenije ušli u tranziciju, ali nisu odmakli koliko se nama danas čini. Itekako „Gorenju“ i drugim proizvođačima, koji su posustali jer je plasman njihove robe u razvijenije zemlje Evropske unije znatno otežan, nedostaje tržište Srbije.

Slovenci su se prvo politički dogovorili. Odredili su prvo kriterijume za postizanje konsenzusa, a zatim su postigli kvalitetan politički i ekonomski dogovor, što kod nas nije slučaj.

Srbija je u prošlosti bojkotovala slovenačku robu koja je, kako se tvrdilo, bila pravljena od ovdašnjih jeftinih sirovina…

Saradnju treba usavršavati, a ne rušiti. U savremenom svetu protok roba, kapitala i usluga ne poznaje granice. Jedino treba voditi računa da ni jedna strana ne bude oštećena. Srbija je u ovom trenutku oštećena, jer više uvozi nego što izvozi i to treba ispraviti. Posle toga, odnosi će biti još bolji. Trgovina Slovenije sa Srbijom je tradicionalna, a naša zemlja ima šta da ponudi na tržištu Slovenije, od poljoprivrede do kvalitetne industrijske robe.

Kakvo je Vaše celjsko iskustvo?

U hotelu u celju, pre koju godinu, svirao je orkestar iz Srbije. Sa prijateljem, poslovnim partnerom, sedeo sam u restoranu i čekao večeru. Orkestar je odsvirao jednu srpsku pesmu i dao sam im dvadeset maraka. Volim Srbiju. Potom sam ih zamolio da odsviraju „Od Vardara pa do Triglava“, rekavši da ću imati razumevanja ako ne budu imali hrabrosti. Odsvirali su, a više desetina ljudi nagradilo ih je aplauzom. Neke emocije nije lako zaboraviti. Srbija je udomila Slovence za vreme drugog svetskog rata. Slovenački predsednik Milan Kučan nosi srpsko ime, ne zaboravite to.

Imate i niško iskustvo…

Pre nego što sam razvio privatni posao, koji je pre dve godine nasledio moj zet, radio sam za preduzeće koej se bavilo računarskom opremom. Rano iz Subotice krenem za Niš, u tamošnju elektronsku industriju, da kupim računara taman toliko koliko može da stane u automobil. Planiram da sve to obavim i vratim se kući na ručak. Međutim, u Nišu javašluk! Ispred direktorovih vrata čekao sam čitavu večnost, a onda najobičniju otpremnicu do dva posle podne. Na kraju sam kompjutere sam utovarao. Takvim poslovanjem nije se moglo na tržište. Elektronska industrija Niš tada je imala čak šest restorana, za svaku republiku po jedan. Svaki restoran imao je posebnu kuhinju i kuvare, sa jelima iz tih krajeva bivše SFRJ. Bilo je to čisto razbacivanje. Spolja, fabrika je izgledala svetski, a iznutra…

Smatramo da je obnova ekonomskih, kulturnih, ličnih i saobraćajnih veza između bivših jugoslovenskih republika važan cilj. Istorija se ponavlja i naši građani nikada neće zaboraviti kada su i gde najbolje živeli.

Kakva je perspektiva Vaše stranke? Ima li još uvek Jugoslovena?

Obnovu zajedničke države Južnih Slovena sanjaću dok sam živ. Posle Splita, gde je osnovana, Stranka Jugoslovena selila se linijama raspada zajedničke države. Najpre u Sarajevo, potom u Beograd. Na kraju, njena centrala dospela je u Suboticu. Nalazim se na čelu Glavnog odbora, a naš rad ograničen je delimično na centralnu Srbiju i Vojvodinu. Smatramo da je obnova ekonomskih, kulturnih, ličnih i saobraćajnih veza između bivših jugoslovenskih republika važan cilj. Istorija se ponavlja i naši građani nikada neće zaboraviti kada su i gde najbolje živeli.

(Prvi put objavljeno u Danima, 24. decembra 2003. godine)






Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *