Navigacija

Čijoj se to Kina „otela kontroli” i šta tu može Amerika

Zataškavanje Vuhan virusa je zločin veka, optužuje bivši ambasador SAD u Japanu Bil Hagerti. Cena pandemije raste i neko mora da plati za nezapamćenu štetu. Taj neko treba da bude kineska vlada, zahteva u „Vašington postu“ Mark Tisen. Kina se otela kontroli i treba je izolovati i sankcionisati, uzvikuje komentatorka „Foks“ televizije Dženin Pajro.

Ovo su samo neki od karakterističnih primera; antikineska histerija u Americi zamenila je antirusku histeriju, i postaje sve bučnija. A predvodi je sam predsednik SAD Donald Tramp, koji je ove nedelje objavio da njegova vlada sprovodi „veoma ozbiljnu istragu“ načina na koji je Kina reagovala na izbijanje epidemije. „Naneta je šteta Americi, ali i čitavom svetu“, rekao je Tramp, najavljujući da će od Kine biti zahtevana „veoma visoka odšteta“. Ostaje, valjda, još samo da se precizira njen iznos…

Međunarodne koalicije

Kao po komandi, a možda je komande i bilo, američkim sumnjičenjima i optužbama na račun Kine priključile su se i Velika Britanija i Australija, zahtevajući od Pekinga „veću transparentnost“ i međunarodnu istragu porekla virusa. A londonski „Telegraf“ čak postavlja uvredljivo pitanje „da li će, posle virusa korona, Kina biti dobrodošla u civilizovani svet“?

Kina, međutim, nije sama, ma koliko to želeli zagovornici teorije njene odgovornosti za nevolju koja je pogodila čitav svet. Rusija je, kroz reči njenog šefa diplomatije Sergeja Lavrova, izrazila žaljenje i nezadovoljstvo zbog toga što SAD i još nekoliko zapadnih zemalja „upiru prstom u jednu zemlju“, to jest, u Kinu, a u utorak je održana i video-konferencija ministara spoljnih poslova zemalja BRIKS-a na kojoj je dogovoreno dalje produbljivanje njihove saradnje, kako u borbi protiv pandemije tako i u ekonomskoj sferi.

Zapravo, ukazaće kineski list „Global tajms“, u horu onih koji optužuju Kinu nalaze se samo SAD i njene najbliže saveznice iz saveza Pet očiju – Velika Britanija, Australija, Novi Zeland i Kanada.

I upravo zato, uveren je Fjodor Lukjanov, direktor istraživanja u Valdajskom diskusionom klubu, SAD „neće uspeti da okupe međunarodnu koaliciju koja će od Kine zahtevati kompenzaciju zbog pandemije“. Neki američki partneri iz NATO-a podržavaju pitanja koja Pekingu upućuje Vašington, međutim, napominje ovaj ruski analitičar, „i te kako sumnjam da će se iko pridružiti Sjedinjenim Državama u pokušaju da se na Kinu izvrši materijalni pritisak kroz različite vidove sankcija. Evropske države plaše se Kine, i želele bi da se distanciraju od kinesko-američkog sukoba kako ne bi postale žrtve ove konfrontacije“.

Skretanje pažnje sa sopstvenog neuspeha

Zašto Amerika, usred epidemije koja je u toj zemlji već odnela preko 60 hiljada života, toliko insistira na optužbama na račun Kine? Da li će SAD oko sebe uspeti da okupe i širu antikinesku koaliciju, ili će u tome doživeti neuspeh pa će, kako navodi „Njujork tajms“, Kina „napraviti generacijski napredak svoje globalne pozicije na štetu Vašingtona“? Najzad, da li je „Vuhan virus“ uopšte nastao u Vuhanu, ili je tamo donet odnekud sa strane, kao što, citirajući genetska ispitivanja virusa, dokazuje ambasador Kine u Rusiji Žang Hanhui?

Ovo su pitanja o kojima su u „Novom Sputnjik poretku“ razgovarali bivši ministar inostranih poslova SR Jugoslavije Živadin Jovanović i novinar Branko Žujović.

„Situacija u kojoj se nalazimo zahteva globalnu saradnju – a ne konfrontaciju jer se time širenje bolesti zasigurno ne može zaustaviti – i prirodno bi bilo da u tome vodeću ulogu imaju vodeće svetske sile“, komentariše Živadin Jovanović. „Vašington se, ipak, opredelio za pogrešan pristup, pokušavajući da optuživanjem Kine skrene pažnju sa sopstvenih problema – od neslavne prve pozicije u svetu po broju zaraženih i preminulih do porasta broja nezaposlenih na preko 25 miliona ljudi.“

Politički motivi

„Global tajms“ ukazuje na političke motive iza američkih napada na Kinu. S jedne strane, kako se navodi, to su unutrašnji politički motivi u vidu „urgentne potrebe republikanaca da okrive Kinu za sopstvene neuspehe“ uoči predsedničkih izbora; a povrh toga stoje i spoljnopolitički motivi jer „SAD smatraju Kinu za svog strateškog suparnika“ – o tome postoji „dvopartijski konsenzus“ – pri čemu „sposobnost Kine da obuzda krizu i unapredi svoje kapacitete industrijske proizvodnje povećavaju osećaj krize među američkim elitama“.

„Amerika je, kao i Evropa, izgubila dragoceno vreme da se pripremi za dolazak epidemije, potcenjujući opasnost koja joj preti i nastojeći da stekne geopolitičku prednost u odnosu na Kinu u vreme kada je u ovoj zemlji bilo najkritičnije“, ocenjuje Branko Žujović, i ukazuje da „zahtev za odštetom koji najavljuje Tramp neodoljivo podseća na način na koji su zapadne zemlje u 19. veku razorile Kinu; očigledno je da se u tom pogledu do danas ništa nije promenilo. Ipak, mislim da Amerika neće uspeti da okupi oko sebe dovoljan broj zemalja koje bi podržale ovakav zahtev.“

Izostanak evropske podrške

Naročitu pažnju s tim u vezi privlači upadljiv izostanak ozbiljne evropske podrške američkim zahtevima prema Kini.

Takvu podršku, uveren je Živadin Jovanović, ne treba ni očekivati, ne samo zbog odnosa evropskih zemalja s Kinom već i zato što je „Trampova administracija do sada već u velikoj meri zakomplikovala i oslabila transatlantsku osovinu, tako da, izuzev Velike Britanije, nema iole ozbiljnije evropske države koja bi sada stala iza zahteva SAD. To se videlo i na nedavnom sastanku G7, koja nije uspela da usvoji zajedničko saopštenje zato što evropske članice ove grupe nisu prihvatile američki zahtev da se Kovid-19 nazove kineskim virusom.“

U svakom slučaju, u svetlu ovog rata rečima dalja perspektiva odnosa Vašingtona i Pekinga čini se i još neizvesnijom nego što je bila pre izbijanja pandemije; prognoze su u međuvremenu postale do te mere pesimističke da, primera radi, Stiven Rouč, profesor sa Jejla i nekadašnji glavni ekonomista banke „Morgan Stenli“, već piše o „kraju američko-kineskih odnosa“ i navodi da su dve zemlje „zarobljene u igri optuživanja iz koje nema lakog izlaza“.

„Ekonomije dveju zemalja toliko su isprepletene i međusobno uslovljene da je u ovom trenutku teško zamisliti potpuni krah njihovih odnosa, koji bi i čitav svet odveo u sasvim neželjenom pravcu,“ ukazuje Branko Žujović. „S druge strane, jasno je i da Tramp neće odustati od svoje politike tvrdog pristupa prema Kini, međutim, jasno je i da će, dugoročno, Kina nastaviti da preuzima primat u svetu, i ključno je pitanje kako će SAD podneti tu smenu na svetskom vrhu.“

„Global tajms“, u uredničkom komentaru, navodi: „Naš vekovni san je da Kina postane sila zbog koje će SAD osećati nelagodu. Nije u interesu kineskog naroda da žali za dobrim starim vremenima iz osamdesetih godina prošlog veka, kada je zapadni svet gurao Kinu protiv Sovjetskog Saveza… Zapad ima veću sposobnost oblikovanja javnog mnjenja, i ta situacija ne može odmah da se promeni. Ali kontinuirani razvoj Kine na posletku će preoblikovati matricu svetskog javnog mnjenja. Vreme je na našoj strani.“

„Politika konfrontacije s Kinom nema dobre izglede. To predstavlja slepu ulicu,“ uveren je Živadin Jovanović, i objašnjava: „Jedna od posledica ovakve politike biće i dalje zbližavanje Rusije i Kine i koordinacija njihovih strateških aktivnosti. A Sjedinjene Države nemaju kapaciteta za konfrontaciju na tako širokom frontu, pogotovo što treba očekivati da će ovakva situacija i Evropu još više udaljiti od Amerike. I zato bi za sve, počev od same Amerike, bilo ponajbolje da se, umesto na sučeljavanje, skoncentrišu na saradnju i dijalog. I to što pre, da se ne dođe do tačke iza koje nema povratka.“

Novi Sputnjik poredak sa Nikolom Vrzićem, 2. maj 2020.






Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *