Navigacija

Đerđ Sorad, apostol subotičke renesanse

Đerđ Sorad, foto: privatna arhiva

Ako postoji zajednička želja, dakle volja i potreba da se krene u nešto novo što će nam grad učiniti prijatnijim, dražim i lepšim, treba u to krenuti. To se ostvarilo osamdesetih godina prošlog veka, na opšte zadovoljstvo svih građana Subotice

Branko M. Žujović

Poput reverzibilne istorijske mene, filozofija parkinga ponovo je ophrvala Suboticu. Pešačka zona na Korzu i oko Gradske kuće, istina, nije ukinuta, ali je oko komotnog klasičnog centra, valjda kao idejni domet epohe u kojoj živimo, uspostavljen prsten prostog parkiranja automobila sa pripadajućom naplatom. Građani kao da su potisnuti iz same svrhe grada.

Ono što su generacije gradile i kasnije doprinosima obnavljale i ulepšavale oronulo je i okovano belim štraftama. Ljudi su nekada tražili slobodan sto u „Ravelu”, „Tifaniju”, „Antikvarijumu” ili „Beogradu”, a danas uglavnom traže slobodno parking mesto. Korzo su okupirale banke i kladionice.

Naš sagovornik je počasni građanin Subotice. Bio jedan od najposvećenijih boraca za ukidanje prostog parkinga ispred Gradske kuće i uspostavljanje pešačke zone sa kulturnim i kvalitetnim ugostiteljskim sadržajima.

Njegovo ime je personifikacija subotičke renesanse iz sredine osamdesetih godina, kada smo dobili Zelenu fontanu, u Korzo srećno uklopljenu domaću Robnu kuću „Beograd”, pešačku zonu i grad po meri građana.

Centralni gradski trg pre rekonstrukcije

Ovaj intervju je prilika ne samo da se osvrnemo na vreme nesumnjivo renesansnog procvata Subotice tokom osamdesetih godina prošlog veka, već i da u njega zavirimo iz prve ruke. Zbog toga smo uoči ove Nove godine za razgovor zamolili gospodina, prof. dr Đerđa Sorada.

Karijera u znaku broja četiri

Koji su ključni trenuci koji su usmerili Vašu karijeru?

Sorad: Sva tri ključna perioda moje karijere protekla su u znaku broja četiri. Kada bih bio sujeveran ili pristalica numerologije, rekao bih da su „veliku knjigu” mog života obeležile godine koje su se ređale u decenijskom nizu, a čiji su se brojevi završavali cifrom četiri: 1964, 1974, 1984. Godine 1964. u Beogradu sam, kao postdiplomac, upoznao prof. dr Belu Krekoa. Kreko je predavao na Ekonomskom univerzitetu u Budimpešti. Bavio se matematičkim optimiziranjem ekonomskih procesa. Tada je to bio sasvim nov pravac u ekonomiji. Bio sam oduševljen. Posećivao sam njegova beogradska predavanja i prevodio iste, a u jesen 1964. otišao sam kod njega na specijalizaciju.

Može li se reći da je tokom vaše karijere sve išlo po planu?

Sorad: Nije baš sve išlo uvek po planu, ali se može na neki način reći da sam rođen pod srećnom zvezdom. Tačno deset godina kasnije, dakle 1974. godine, kao iz vedra neba stigla je ponuda koju je trebalo pročitati kao naredbu. Trebalo je da preuzmem vođenje tadašnjeg Zavoda za organizaciju rada i poslovanja. Nisam bio baš srećan. Moja univerzitetska karijera bila je u punom zamahu. Trebalo je uskoro da doktoriram. Teška srca preuzeo sam rukovođenje tom ustanovom u septembru 1974. Smatrao sam da će nova funkcija prelomiti ili makar samo usporiti, moju dotadašnju univerzitetsku karijeru. Doživljavao sam to kao tursku kaldrmu mog profesionalnog puta. Tada nisam ni sanjao da ću, uz pomoć ambicioznog mladog kolektiva, postići zadivljujuće rezultate. Izgradili smo novu zgradu Računskog centra, kupili novi veliki računar, a pomenuti zavod smo transformisali u Institut za informatiku i organizaciju.

Potom ste preuzeli rukovođenje gradom…

Sorad: Nakon deset godina, već na lovorikama Instituta, stigla je nova ponuda: da me izaberu za predsednika opštine. Subotica je tada imala status opštine, nije formalno bila grad. Nećkao sam se, ali sam na kraju prihvatio da nasledim Janka Pejanovića i njegov program u vezi sa samodoprinosom za obnavljanje centra i drugih delova grada. Nisam bio sklon politiziranju. Od samog početka poveo sam se sloganom Boška Krstića, književnika i saborca na polju obnove grada, da je jedna lepo ofarbana fasada vrednija od trista političkih govora.

Prvi subotički računar imao je 32 kilobajta

Vratimo se na trenutak Vaše profesionalne početke. Kao jedan od pionira uvođenja računara u Subotici, možete li se ukratko osvrnuti na te pionirske godine?

Sorad: Prvi računar u Subotici bio je “Hanivel” (“Honeywell”), engleski kompjuter instaliran 1970. u Zavodu za organizaciju rada pri Ekonomskom fakultetu. Naslednik ovog računara je veliki američki UNIVAC, 1977. u novoj zgradi računskog centra u Singerovoj ulici, u Institutu za informatiku i organizaciju pri Ekonomskom fakultetu. Podrazumeva se da su oba računara bila prave grdosije. Posle toga ovako veliki računari nisu više instalirani u Subotici. Koliko znam, početkom osamdesetih instaliran je jedan takozvani manji računar firme “Robotron” u fabrici “29. novembar”. Posrednik je bio Stane Žitnik, odnosno njegova firma.

Postavljanje kamena temeljca za Računski centar 1976. godine, u prvom planu Đerđ Sorad

Pretpostavljam da bi navođenje performansi “Hanivela” i UNIVAC-a bila prava poslastica za današnje programere i uopšte ljude koji se bave kompjuterima…

Sorad: Ilustrujmo razvoj računara tokom samo sedam godina u našem računskom centru, odnosno institutu pri Ekonomskom fakultetu. Pođimo od memorije tih računara. “Hanivel” je imao 32 kilobajta, a UNIVAC 512 megabajta. Memorija UNIVAC-a bila je 16.383 puta veća od memorije “Hanivela”. Tada je to bio veliki napredak. Danas jedan laptop ima u proseku od 512 do 1.024 gigabajta. To znači da tako mali računar, kao što je laptop, ima u proseku od hiljadu do dve hiljade puta veću memoriju nego ogromni UNIVAC.

Kako su izgledali ti prvi računarski koraci u gradu?

Sorad: Prilikom instaliranja “Hanivela” 1970. nisam bio prisutan. Nisam bio zaposlen u Računskom centru. Međutim, prilikom pokretanja računara UNIVAC zamolili smo Nikolu Kmezića, tada predsednika Izvršnog veća Vojvodine, da pritisne dugme, čime bi računar počeo zvanično da radi. On je podozrivo gledao na to dugme, na sam računar. Kao da se plašio da će time, ako to ne učini pravilno, upropastiti ogromni računar. Na žestoko nagovaranje da je to sada njegov zadatak, da bez problema može to da učini, najzad je pritisnuo dugme i dobio aplauz.

Nikola Kmezić pokreće računar UNIVAC u društvu Đerđa Sorada

Inače novi računar je praktično dobio novu zgradu u Singerovoj ulici. Parametri zgrade bili su duže vreme diskutabilni. Mislim na samu pripremu zgrade. Nije bilo odgovora na pitanje šta sve zgrada računskog centra treba da jamči u bezbednosnom smislu. Nisu postojali standardi u toj oblasti. Na kraju, zgrada je ostala zgrada, ali je sam računski centar, unutar objekta, u stvari Faradejev kavez sačinjen sa bakarnom oblogom, da onemogući propuštanje zračenja i krađu podataka.

„Najveće selo u Evropi“ se bilo probudilo

Koje Vam je najdraže dostignuće u karijeri?

Sorad: Saglasno hronološkoj podeli koju sam predočio, to su univerzitetska karijera, odnosno uspešna predavanja studentima, precizno napisani i potom objavljeni naučni radovi i udžbenici, zatim podizanje računskog centra praktično iz mrtvih i na kraju uspesi koje sam postigao na mestu predsednika opštine i Saveta za razvoj i uređenje grada.

Đerđ Sorad govori na otvaranju Računskog centra 1977. godine

Ako od ova tri perioda treba da izdvojim jedan, onda je to ovaj poslednji. Posle tri decenije, mnogi Subotičani se sećaju tadašnjeg procvata grada. “Najveće selo u Evropi” tada se bilo probudilo. Građani su sa oduševljenjem prihvatili taj novi vetar. Ulagalo se u grad, iako je grad na granici. Besmisleno je bilo govoriti da osamdesete nisu bile vreme za ulaganje. Upravo su te godine pokazale da Subotičani vole svoj grad. Da žele da imaju lep, prijatan, moderan grad. Moj, odnosno naš najveći uspeh je što smo uspeli da animiramo građanstvo. Građani su postali oduševljeni svojim gradom. Stvorili smo stvaralačku atmosferu u mnogim oblastima.

Kako se konkretno rodila ideja da Subotica dobije pešačku zonu sa Zelenom fontanom?

Sorad: Kada sam došao na čelo grada 1984, već je postojao prihvaćeni generalni plan obnove gradskog centra i prigradskih delova sredstvima od samodoprinosa. Subotičani su odlučili da pomognu obnovu iz svojih ličnih dohodaka. Izdvajano je dva odsto za centar i jedan odsto za mesne zajednice. Ta sredstva činila su osnovu finansijske mogućnosti za ostvarenje generalnog plana.

Pre mene je prethodni jednogodišnji predsednik opštine, Janko Pejanović, započeo sa rekonstrukcijom Štrosmajerove ulice, a od maja 1984. meni je pripalo da to završim, ali i sve ostalo iz plana, odnosno dodatnih zadataka i inovacija. Naravno da efikasno ostvarenje plana nije išlo bez stručnjaka Zavoda za urbanizam, Zavoda za zaštitu spomenika i svih ostalih različitih struka iz odgovarajućih preduzeća, pa i umetnika koji su bili voljni da daju doprinos ostvarenju složenih problema.

Đerđ Sorad kao predsednik Skupštine opštine Subotica

Moje iskustvo iz računskog centra pokazalo je da bez dobre koordinacije svih učesnika, stalnog praćenja i kontrole izvršenja, korekcije i modifikovanja problema ne mogu da se očekuju rezultati. Stoga sam postavio na noge operativno telo. Radne sastanke držali smo nedeljno. Nismo određivali glomazne, luftbalon zadatke. Koncentrisani smo bili na zadatke koji se sprovode korak po korak. Posredstvom medija ostvaren je uvid u realizaciju svih zadataka. Tako je stanovništvo imalo „apdejt“ onoga što smo radili.

Zelena fontana izgrađena zahvaljujući rekonstrukciji hotela „Moskva“

Kako je išla stvar sa Zelenom fontanom i pešačkom zonom?

Sorad: Za izgradnju Zelene fontane nije bilo nećkanja, ali za pešačku zonu se to ne može reći. Protivnici su navodili argumente, pre svega problem parkiranja. Ali, većina u operativnom štabu htela je taj preobražaj. Opšte raspoloženje u građanstvu je bilo pozitivno za takvu orijentaciju u centru. Nisam otac pešačke zone u Subotici, ali moja iskustva, pre svega iz mediteranskih gradova, ali i drugih po svetu u kojima sam bio, potvrđuju da je ovakva orijentacija prihvatljiva čak i danas, ne samo 1984. godine. Žestoko sam se borio za ostvaranje takve zone u centru.

Kako se desilo da grad ipak dobije Zelenu fontanu?

Sorad: Plan za izgradnju Zelene fontane potiče još iz vremena podizanja Gradske kuće (1908 – 1912). Kako je grad već podosta potrošio za zgradu, odustalo se zbog nedostatka sredstava od fontane. Dosta godina kasnije, jedna subotička delegacija bila je u Beogradu. Tokom razgovora o tekućim gradskim problemima, vođenom u hotelu “Moskva”, neko je pomenuo problem krova tog zdanja čiji je crep od Žolnai keramike. Naši su domaćinima predložili da uspostave kontakt sa fabrikom u Pečuju. Usledila je nabavka krovne keramike za hotel “Moskva”. Fabrika nam je, u znak zahvalnosti za naše posredovanje, ponudila pod vrlo povoljnim uslovima isporuku delova za Zelenu fontanu.

Isporuka je usledila. Delovi fontane bili su uskladišteni na raznim mestima po gradu, čekajući trenutak da ožive, da budu upotrebljeni. To se dogodilo 30. juna 1985. godine. Otvaranju fontane prisustvovalo je više od dvadeset hiljada građana. Od rata naovamo nikada na nekoj mirnoj manifestaciji nije bilo toliko spontano okupljenih ljudi. Subotičani su došli da učestvuju u preporodu. Znali su da dobijaju nešto što pored Gradske kuće postaje simbol grada.

Puštanje u rad Zelene fontane, 30. jun 1985: Đerđ Sorad i generalni direktor kompanije „Žolnai“ sa saradnicima

Neću Vas pitati kako ste doživeli uklanjanje Zelene fontane, to ste opisali u otvorenom pismu javnosti. Neću vas pitati ni kako Vam se dopada ova nova fontana jer je to izlišno. Pitaću Vas da li grad sa nasleđem kakvo je subotičko zaslužuje i finansijski može da podnese da jednog dana vrati sličan zeleni biser kakva je bila uklonjena fontana?

Sorad: Ne želim da uđem u polemike oko održavanja zelene fontane. Ako bez problema zna se održavati Plava, kako to nije bio slučaj sa Zelenom fontanom? Napisao sam članak „Rekvijem za Zelenu fontanu“. Već prvog dana članak je zabeležio više od četiri hiljade lajkova na “Fejsbuku”.

Ova nova fontana ni po izgledu, ni po performansama, ne može da nasledi Zelenu. Jedno je, međutim, sigurno: sudeći prema reakcijama, možemo konstatovati da su se mnogi teško oprostili od svog miljenika – penzioneri, koji su se hladili u letnjim danima oko fontane, mladenci koji su se tu fotografisali, mlade majke koje su svoje bebe ovde dovodile…

Za vreme putovanja posmatrao sam izgled gradova…

U kolikoj meri su Vaša putovanja i gostovanja po drugim gradovima uticala na takvo opredeljenje?

Sorad: Moja majka je htela da bude profesorica geografije. To joj nije uspelo, jer u to doba nije bilo uobičajeno da žene idu na fakultet. No, njenu ljubav za geografiju sam nasledio. Putovao sam mnogo po svetu i kao turista i kao poslovni čovek. Boravio sam u SAD sa mojim kompjuteristima. Kao predavač na Ekonomskom fakultetu boravio sam u tadašnjoj Zapadnoj i Istočnoj Nemačkoj. Godinu dana bio sam stipendista u Vircburgu (Wuerzburg), Nemačka.

Za vreme svih tih boravaka posmatrao sam izgled gradova. Šta više, imao sam mogućnost da sagledam i njihov razvoj u vremenu, obzirom da sam više puta boravio u istom gradu. Ta iskustva sam arhivirao u svom pamćenju. Kada sam nastupio kao gradonačelnik 1984., ta iskustva sam primenio na Suboticu. Objavio sam svojevrsni manifest na svega 15 stranica, pod naslovom „Subotica dvehiljadite“, odnosno na mađarskom jeziku „Subotica je lepo sanjala“. Naslov upućuje na delo poznatog mađarskog književnika Dežea Kostolanjija o „vinskoj – prašnjavoj Subotici“. Mislim da sam bio dužan, kao gradonačelnik, da skiciram kako i u kom pravcu želim da vodim grad, a ne samo da upravljam njime od danas na sutra. Smatrao sam da samo reprezentovanje grada nije dovoljno, već da njime treba znati upravljati.

Građani su prihvatili moje viđenje razvoja

Kako je sama pešačka zona uspostavljena?

Sorad: Pešačka zona je bila najkompleksnije pitanje, a ujedno najprijatniji projekat. Bilo je najmanje prigovora, uz najveći stepen odobravanja među građanima. Prva ideja o „umrtvljenju“ saobraćaja potiče od Janka Pejanovića. Kao što sam pomenuo, on je pre mene bio jednogodišnji predsednik grada. On je hteo da se Štrosmajerova rekonstruiše – oslobodi suvišnih tramvajskih šina i obezbedi za slobodan promet pešaka i parkiranje.

Kako za vreme njegovog mandata to nije bilo finalizovano, morao sam ja, kao njegov naslednik, to da izvedem, jer su odluke Skupštine opštine o tome postojale. Da bi pešačka zona mogla da ima povoljan uticaj i da bi mogla da se proširi na uži centar grada, odnosno na Trg slobode, Korzo i Mali korzo, sanjao sam 1984, napisao i objavio u Subotičkim novinama. Opisao sam da ne mislim samo na tehničko rešenje pešačke zone, već i na programe – sadržaje, koji se time mogu obezbediti na radost i komociju građana.

Arhitektonski srećno uklopljena u Korzo: Robna kuća „Beograd“

Gradsku kuću trebalo je pretvoriti u dom kulture, odnosno iseliti kancelarije. Dvorišta Korzoa trebalo je pretvoriti u poslovni prostor, ali i u kulturna stecišta. Tamo je trebalo da budu radnje, umetnički saloni, izložbe…. Sve to u okviru prijatnog prostora pešačke zone užeg centra grada.

Na programu pešačke zone se na osnovu Štrosmajerove, zatim mog koncepta i sadržaja, dalje radilo, kako u Savetu za razvoj i uređenju grada, tako i u operativnom organu na čijem čelu sam bio ja, a bili su predstavljeni svi oni koji su bili učesnici projekta usvojenog prilikom prihvatanja samodoprinosa. Kako se to mnogo puta dešavalo, imali smo generalni plan koji je tokom izvođenja radova obogaćen mnogim novostima, koji se i danas vide, ili više ne vide kao na primer lipe na sredini Korzoa. Ukoliko bi došlo do većih odstupanja od prvobitnog, tražili smo prihvatanje od strane Skupštine grada.

Pomenuli ste da je najveći rezultat postignut samom animacijom građana. Znači li to da je ideja subotičke renesanse, nazovimo zbirno tako vreme obnove grada, prihvaćena u svim slojevima društva?

Sorad: Grad je prihvatio moje viđenje razvoja, kao i moje rukovođenje realizacijom projekata. Uspeo sam da pridobijem građanstvo za planove da „najveće selo u Evropi“ zauzme odgovarajuće mesto i da postane grad, jer to zaslužuje.

Naravno, bilo je protivnika. Govorili su da nije vreme za obnovu, jer smo pri granici. Tvrdili su da nemamo sredstava za takav poduhvat i još što-šta. Prema mom mišljenju, ako postoji zajednička želja, dakle volja i potreba da se krene u nešto novo što će nam grad učiniti prijatnijim, dražim i lepšim, treba u to krenuti. To se ostvarilo osamdesetih godina na opšte zadovoljstvo Subotičana.

Kako se dogodilo da žuta kocka bude sačuvana i naknadno upotrebljena za dekoraciju šetališta?

Sorad: Žuta kocka je nasleđena iz Austrougarske u mnogim gradovima. Lepo izgleda, ali je po vlažnom vremenu vrlo klizava. Stoga je u to doba izvađena iz mnogih ulica. Bilo je glupo jednostavno je baciti. U operativnom štabu rođena je ideja da se koristi kao estetski dodatak.

Bogdan Bogdanović je bio oduševljen lalama u Gradskoj kući

Iz Beograda su u Vaše vreme dolazili da se upoznaju sa subotičkim iskustvom uređenja gradskog jezgra, jer je Knez Mihailova tek 1990. pretvorena u pešačku zonu. Naš grad je u izvesnom smislu prednjačio, postajao je neka vrsta jugoslovenske avangarde…

Sorad: Gospodin Aleksandar Bakočević prisustvovao je otvaranju Robne kuće “Beograd”. Tada se interesovao za pešačku zonu i naša iskustva. Drugi gradonačelnik Beograda, inače arhitekta, Bogdan Bogdanović, dolazio je u Suboticu. Bio je oduševljen lalama u Gradskoj kući. Govorio je da toliko varijanti lala ni računar ne bi mogao da iskombinuje. On se interesovao kako nam je uspelo da motivišemo građanstvo za ideju o vraćanju tramvaja. Ta ideja je tada bila itekako živa. Naime, Bogdanović je u Beogradu nailazio na otpor, na nerazumevanje za prevođenje tramvajskih linija preko Save. Naš odgovor je bio da mi za vraćanje tramvaja ne moramo nikoga da zainteresujemo. Za tim Subotičani žude. Mi u gradu imamo žal za tramvajem.

Nisu svi subotički privrednici razumeli značaj aranžmana sa Robnim kućama „Beograd“

Kako je izgledao dolazak Robnih kuća “Beograd” u Suboticu?

Sorad: Van generalnog plana revitalizacije centra i ostalih područja Subotice iz 1983, imao sam, kao gradonačelnik od maja 1984, viziju da se oslobodimo ogromne, ružne, rupe na Korzou. Bila je to čitava jama. Nije imalo smisla obnavljati Korzo ako na tom mestu ostane to dugogodišnje ruglo.

Jedna od alternativa je bila da zatrpamo rupu, ali to, s obzirom na želje za lepšom i prijatnijom pešačkom zonom, nije dolazilo u obzir. To smo odmah odbacili.

Kako je taj prostor ranije bio kupljen od strane Robnih kuća “Beograd”, morali smo da se obratimo njima. Pitanje je bilo, šta bi oni želeli da urade sa svojom imovinom. Obratio sam se zato Janku Pejanoviću. On je tada bio predsednik Fudbalskog saveza Jugoslavije. Zamolio sam ga da me preko te linije poveže sa rukovodstvom Robnih kuća “Beograd”.

Otvaranje Robne kuće „Beograd“ u Subotici

Prvi razgovori su bili izuzetno teški. Robne kuće “Beograd” nisu imale interes da kod nas grade. Međutim, dve okolnosti su mi bile išle na ruku. Prvo, gradonačelnik Beograda, poznati arhitekta Bogdan Bogdanović, došao je u posetu Subotici. Oduševio se Gradskom kućom i lalama na njenoj keramici. Rekao mi je izričito da je za takvo rešenje, jer nema smisla da to ruglo ostane u pešačkoj zoni. Predložio mi je da pokušam da zainteresujem nadležne u Robnim kućama “Beograd”. Drugo, ja sam pronašao najboljeg da nagovorim, odnosno da ga pridobijem za našu ideju. Bio je to direktor Robnih kuća “Beograd”, Uzelac, koji je bio iz Kule i pritom fudbalski funkcioner. Zamolio sam ga da mi, kao zemljaku, pomogne i da odredi ekipu koja će mu pružiti osnovne podatke o mogućnosti izgradnje robne kuće u Subotici.

Jesu li stvari potom išle glatko?

Sorad: Promptno sam prihvatio tu ponudio. Odredili smo ubrzo našu ekipu za razgovore. Tokom razgovora nisam mogao da poverujem vlastitim očima i ušima da se, kao prvi protivnici ideje, javljaju ljudi iz sopstvene kuće, odnosno naše opštine. Bili su to ljudi koji su ranije pokušavali da reše pomenuti problem i nisu uspeli. Sada su sa zavišću gledali na napredak razgovora. No, ta protivljenja su vremenom prestala.

Mnogo teže je bilo nagovoriti predstavnike subotičke privrede da svoj interes povežu sa interesima Robnih kuća “Beograd”. Naime, Robne kuće “Beograd” su u svojih 29 objekata mogle da prodaju veću količinu naših proizvoda na jugoslovenskom tržištu. Praktično, otvorile bi to tržište za nas. Naravno, ulazak u Robne kuće “Beograd”, na primer prodaja proizvoda Fabrike bicikala “Partizan” na čitavom jugoslovenskom tržištu, nešto i košta. Robne kuće su tražile da mi, znači Subotica, odnosno subotička privreda, učestvujemo sa 50 odsto u troškovima izgradnje objekta u Subotici. Veoma teško je bilo ubediti subotičke partnere da to prihvate.

Na kraju nisam uspeo da uklopim sve potencijalne partnere. Nisam uspeo da prikupim naših 50 odsto. Nedostajalo je još nešto sredstava. Zbog toga sam predložio da se poveća prostor na trećem spratu robne kuće, da se taj prostor zatvori i postane magacin robnih rezervi, za slučaj vanrednih okolnosti. Oni nisu imali odgovarajući magacin, ali su imali slobodnih sredstava, čime su ispomogli da zatvorimo finansijsku konstrukciju.

Svaka čast Robnim kućama “Beograd” što su prihvatile tako teškog partnera, kakvi smo mi bili na polju razumevanju tržišta, prednosti saradnje sa tako velikom kućom i teškoća na finansijskom planu. Zaključili su sa nama ugovor na osnovu predloženog učešća i na kraju su još snosili dodatne troškove zbog tadašnje inflacije, jer su videli interes u izgradnji robne kuće u Subotici.

Današnja uloga Saveta za razvoj grada je marginalizovana, recimo to tako u najkraćim crtama. Ko je sve činio Savet za razvoj Subotice osamdesetih i po kom su se kriterijumu birali njegovi članovi? Koliki je bio značaj Saveta za razvoj grada, odnosno opštine u to vreme?

Za sve smo pitali eksperte…

Sorad: Savet za razvoj i uređenje grada rođen je 1985. godine, kada sam se, kao listopadni predsednik grada, oprostio nakon godinu dana, a silni poslovi i zadaci su ostali. Sa operativne strane su postojale institucije, kao što je bio Zavod za urbanizam i komunalne organizacije, ali nije bilo organa koji bi dalje koordinirano vodio računa o razvoju i uređenju grada.

Rukovodstvo grada, političko, sindikalno, urbanističko i tako dalje, podmladilo se u to doba. To je i dovelo do novih vetrova u vođenju grada – može se reći u upravljanju, ali u sklopu samoupravnog društva. Tako je onda Skupština opštine Subotica imenovala članove pomenutog saveta. To su bili subotički stručnjaci, eksperti za razne oblasti razvoja i uređenje grada. Redovito smo se sastajali povodom različitih tema, kako bismo definisali ciljeve, ali i pripremali konkretne predloge za gradsku skupštinu.

Sarađivali smo sa građanima na nedeljnim konsultacijama na Radničkom univerzitetu, ali smo koristili i medije da upoznamo Subotičane o našim planovima i stremljenjima. Imali smo vrlo dobru komunikaciju, ne samo sa građanima, već i sa tadašnjim organizacijama. Na primer, sa Kreditnom bankom Subotica koja je čak finansirala neke naše projekte kao što su bili poslovni prostori u centru, dvorišta i slično.

Kolika je bila uloga stručnjaka u donošenju konačnih urbanističkih i arhitektonskih odluka u Vaše vreme?

Sorad: Bio sam predsednik Saveta za razvoj, ali bez konsultacija sa našim stručnjacima, a vrlo često i sa stručnjacima izvan Subotice, traženjem ekspertiza po pojedinim projektima, nisam ni hteo, niti mogao donositi odluke. Dolazim sa Ekonomskog fakulteta. Navikao sam na timski rad i da cenim rad stručnjaka.

Da li biste poradili na “humanizaciji” naselja Prozivka da ste došli u priliku da to uradite?

Sorad: Diplomirani sam ekonomista, magistar ekonomije iz oblasti privrednog razvoja i doktor nauka iz matematsko-ekonomskih modela, priučen za urbane probleme, ali nisam univerzalni stručnjak.

Mogao bih učestvovati u projektu „humanizacije“ Prozivke, ali ne kao rukovodilac projekta, već kao neko ko je stekao niz ideja na tom planu u raznim zemljama tokom aktivnih godina rada i ukoliko je moje iskustvo nekome interesantno.

Revitalizaciju je morao da prati sadržaj

Gospodin Velimir Stefanović mi je nedavno u intervjuu pomenuo da je “Ravelu” omogućeno da zasija zahvaljujući Vašem i vizionarstvu ambasadora Lasla Bale i Boška Kovačevića. Kako ste uticali na otvaranje “Ravela”?

Sorad: Smatrao sam da nije dovoljno revitalizovati zgrade i prostor u centru, već da treba pronaći i odgovarajuće sadržaje. To nije bilo lako, jer jer je, kao što sam rekao, bilo različitih protivljenja. Uzmimo dva primera, a Stefanovićev “Ravel” je jedan od njih.

Enterijer „Ravela“ (foto: Velimir Stefanović)

Želeo sam poslastičarnicu koja odgovara secesijskom stilu centra grada. Na kraju krajeva, Subotica je, pored Segedina i Kečkemeta u Mađarskoj, treći grad u toj „svetoj secesijskoj trojci”. Raspisali smo konkurs. Mnogi su se javili, ali nisu nudili ono što smo u Savetu zamislili. Jedino je projekat gospodina Stefanovića zadovoljavao našu zamisao. Napominjem da je drugi, donekle sličan, secesijski lokal, ali ne poslastičarnica već bistro, bio otvoren u ulici Dimitrije Tucovića.

Koji je drugi primer?

Sorad: Drugi primer je kafana “Spartak” na trgu, pored zgrade socijalnog. Kao mogućnost preseljenja ponuđena je lokacija na ćošku Ulice braće Radić. U vezi lokacije nije bilo diskusije. Mnogo više reči bilo je o profilu samog restorana. Šef lokala je hteo „krčmu“, što nismo mogli odobriti u neposrednoj okolini Zelene fontane, pa je na kraju i došlo do realizacije kafane po odobrenju Zavoda za zaštitu spomenika.

Povodom ovog lokala sećam se i jedne izuzetno korisne saradnje sa vlasnikom prostora iznad “Spartaka”. Naime, kada je došla jedna banka, da od njega kupi prostor, on je došao k meni sa njima da o tome porazgovaramo. Došli su i ja sam ih upitao šta će biti sa fasadom čitave kuće. Odgovorili su da ih to ne interesuje. Mi smo gore na spratu, valjda nećemo da obnavljamo fasadu čitave kuće, rekli su. Onda, kao Savet za razvoj, ne dajemo pristanak, rekao sam kao iz puške. Moram da kažem da nismo imali ni pare za fasadu. Da ne dužim, obnovili su čitavu fasadu i sami su bili oduševljeni kako to dobro izgleda.

Nije samo sa lokacijom i fasadom “Spartaka” bilo problema. Imao sam osećaj da poslovodstvo “Spartaka” nije doraslo zadacima tako finog lokala. Tada sam se setio da je Zvonko Bogdan, naš poznati pevač i Subotičanin, svojevremeno pomogao “Unionu” u Beogradu da stane na noge. Zašto ne bi mogao i nama, kada znam da mu je “Spartak” duboko u srcu? Razgovarao sam s njim.

Odgovorio je da će doći da peva jedno vreme, da motiviše posetioce da počnu da dolaze, ali pod jednim uslovom. Pronađite dva gostioničara koji će naizmenično biti prisutni i kada se pojavi gost, kažu: gospodine, na primer Sorad, već nekoliko dana nas niste posetili. Šta se dogodilo? Hoću reći da pravi gostioničari poznaju goste, a i oni njega. Ta simbioza rađa vernog gosta. Nismo pronašli takva dva gostioničara i radnja je završila kako nije trebalo.

Šta pomislite i osetite kada uporedite Korzo restorana, kafana i kafića sa današnjim Korzom banaka i kladionica?

Sorad: Bez komentara. Svakome je jasno šta mogu da pomislim, ako sam za secesijski izgled Korza i centra.

Američki ambasador nam je pomogao zahvaljujući Ristićevoj reputaciji

Vaše napore da osvežite ruho klasičnog centra nisu pratili samo građevinski poduhvati i umivanje fasada. Subotica je paralelno postajala respektabilan pozorišni centar. Ko je doveo Radeta Šerbedžiju, a ko Ljubišu Ristića u Suboticu i zbog čega su oni bili uopšte pristali da dođu?

Sorad: Gradska legenda je da sam Ljubišu Ristića u Suboticu doveo ja. U jednom mađarskom dnevnom listu ovih meseci jedna književnica to čak direktno tvrdi, i to na osnovu navoda da je u jesen 1986. jedan organ Socijalističkog saveza doneo takvu odluku. Međutim, to nije bila moja akcija. Niti sam bio član tog organa, niti sam poznavao Ristića, izuzev što sam znao da je režirao komad „Oslobođenje Skoplja“ koji je u to vreme dobio vrlo dobre kritike, što sam čitao u novinama. Pojavom Ristića pojavili su se i glumci, kao što su Rade Šerbedžija ili Miodrag Krivokapić. Sledile su premijere ili reprize komada koje je Ristić ranije drugde već režirao.

Grad pozornica: Otelo i Dezdemona na Paliću (foto: KPGT)

O samom ponašanju Ristića, o materijalnim štetama koje se pominju da se diskutovati, ali njegovo režisersko delovanje je izazvalo čitavu revoluciju u Subotici. Prvi put nismo mi putovali u Beograd, već je publika stizala vozom iz Beograda da gleda njegove predstave u pozorištu, na trgu i na Paliću.

Kako rado idem u pozorište poslednjih godina u Budimpešti, a ranije i u Nemačkoj, dok sam tamo živeo, mogu da kažem, da u svetu mnogi režiseri sada otkrivaju stil u pozorištu koji je Ristić kod nas negovao u drugoj polovini osamdesetih godina.

Koje anegdote iz tog vremena pamtite?

Sorad: Znam da mi mnogi neće oprostiti ovo što ću reći: nama je trebala reklama. Mi smo je dobili posredstvom Ristića. Naravno, sve to je koštalo. Mnoge poznate ličnosti plaćaju za reklamu, čak i za negativnu, samo da se pojavljuju u medijima. Njegove pozitivne i negativne akcije su punile novine.

Tim povodom ispričaću vam o jednom događaju. Jedan poznati profesor sa Ekonomskog fakulteta povezao me je sa američkim ambasadorom u Beogradu. Ambasador je trebalo da nam pomogne da dovedemo jednog američkog eksperta svetske klase iz oblasti organizacije rada. Posetili smo zajedno ambasadora i on mi je rekao da tako nešto košta podosta dolara. Mi, naravno, nismo imali toliko novca. Nakon toga smo još malo razgovarali. Tokom razgovora ambasador je otišao do pisaćeg stola. Pogledao je neke papire i rekao: vi ste iz Subotice, vidim kod vas se stalno nešto događa. Naravno, mislio je na pozitivno-negativne vesti i reklame u vezi sa Ristićem. Ukratko, bio je odjednom voljan da nam pomogne u organizaciji dolaska američkog eksperta. Šta više, došao je na jednu pozorišnu predstavu i oduševio se ambijentom, secesijskim stilom “Papilona” u ulici Dimitrija Tucovića.

Šerbedžija je bio događaj, naročito za Subotičanke

A Šerbedžija?

Sorad: Pojava Radeta Šerbedžije u Subotici bio je događaj, posebno za Subotičanke. On je rado igrao tenis. Vodili smo ga u Dudovu šumu. Bio sam jednom prisutan i video kako se na tribinama okuplja ženska publika. Čekale su da završi trening da ga vide. On je bio spreman za razgovore, koliko i za dobar špricer.

Pomenuli ste nekoliko puta medije. Koliko su beogradski mediji poklanjali pažnju tome što se događalo u Subotici osamdesetih godina, ako preskočimo Ljubišu Ristića?

Sorad: Beogradska televizija je u više navrata pokazivala interes za Suboticu, čak i za mene. Jednog dana dobio sam poziv za razgovor sa novinarkom Televizije Beograd i to u sedam sati ujutro, kod tada nove Zelene fontane. Bila je to Gordana Suša. Očekivao sam sve, osim onoga što me je pitala. Koliko smo novih čistača ulica zaposlili u poslednje vreme? Odgovorio sam da nismo zaposlili ni jednog novog, jer nema potrebe. Ako grad stvara prijatan ambijent, ako se građani dobro osećaju, oni se zauzvrat adekvatno ponašaju. Ne prljaju, ne bacaju smeće, već koriste za to kante za smeće, upadljivo lepe i stilski bliske secesiji. Novinarka se zahvalila i otišla.

Od slobodne carinske zone do zajedničke jugoslovensko-mađarske železničke stanice

Savet za razvoj grada nije brinuo samo o umivanju klasičnog centra grada i naselja. Bavili ste se i privrednim potencijalima, kao što je uspostavljanje slobodne carinske zone…

Sorad: U izveštaju Saveta za razvoj i uređenje iz 1987. godine može da se pročita da smo mi već tada imali pripreme za niz projekata pored Slobodne carinske zone. Tu je poslovni terminal na granici kod Kelebije, zajednička stanica jugoslovenskih i mađarskih železnica, robno-transportni terminal… Bilo je još ideja šta sve može i treba uraditi u pograničnom gradu kakav je Subotica.

Ne želim da ulazim u tehnologiju uspostavljanja i rada jedne carinske zone. Kako organizovati tako nešto, nije trebalo izmisliti, već ih je uveliko bilo po svetu. Potrebno je uzeti dvoje diplomaca saobraćajnog fakulteta koji dobro govore engleski jezik i poslati ih u svet da uče i kopiraju znanja i iskustva. Naći investitore je već komplikovanije pitanje.

Ne znam šta bismo da je pala kiša

Koji skup u Subotici posebno pamtite?

Sorad: Septembra 1986. godine u gradu je održan najveći događaj, dok sam bio načelu Saveta za razvoj. Bila je to konferencija Saveza gradova Jugoslavije. Prisustvovao sam konferenciji Saveza gradova Jugoslavije u Sarajevu posle Zimske olimpijade. Sve je bilo u znaku protekle olimpijade i bio sam skoro zaprepašćen kada sam saznao da smo, pored Novog Sada, drugi kandidat za organizaciju sledeće konferencije.

U Sarajevu je bilo oko 660 učesnika. Bio sam pomalo skeptičan da mi sa jednim hotelom i nešto drugih konačišta možemo da smestimo toliko delegata. Na kraju, na nagovor predsedništva konferencije prihvatio sam da stanem pred mikrofon i da zamolim za prihvatanje naše kandidature. Rekao sam u konjuktivu: „Ako prihvatite našu kandidaturu, mi ćemo vas poslužiti ne sam bunjevačkim prisnacem, mađarskim gulašem i srpskim specijalitetima, već i multinacionalnom kulturom, gradom koji doživljava renesansu i pokazaće vam svu lepotu secesije“.

Kako su u Sarajevu reagovali na Vaše izlaganje?

Sorad: Sutradan je dnevnik “Oslobođenje” objavio da se još niko nije tako pesničkim pozivom obratio konferenciji. Prihvatili su našu kandidaturu. U Subotici je – usred i zbog preporoda grada – bilo više od 1.300 delegata. Možete zamisliti kakav ogroman posao je na sebe preuzela agencija “Kompas” u Subotici, ali do haosa nije došlo. Istina, spavalo se i izvan Subotice, od Kanjiže do Sombora.

Na kraju, 4. septembra, na Paliću smo, tačnije na Muškom štrandu, priredili uspešan prijem za više od 1.300 učesnika, sa svim obećanim specijalitetima. Bila je velika hrabrost u jesen na otvorenom prostoru prirediti takvu svečanost. Ni sada ne znam šta bi bilo da je pala kiša.

Famozni biznismen bio je Jon Tirijak

Jedan od najpoznatijih subotičkih urbanih mitova kaže da je “neki Amerikanac”, neko kaže i “Japanac”, rukovodstvu grada nudio da “sredi Palić”. Neko kaže da je tajanstveni investitor hteo da napravi stazu za Formulu jedan oko Palićkog jezera. Da ne znate slučajno ko je bio famozni investitor?

Sorad: Sa legendarnim Amerikancem se nisam sastao, ali sa poznatim investitorom i rumunskim teniserom Jonom Tirijakom (Ion Tiriac) jesam. Tirijak nije nudio auto-pistu, već terene za golf. Trebalo je da ih gradimo u njegovoj organizaciji. Bio je u Subotici, gde ga je doveo Nikola Špear, poznati subotički teniser. Kasnije se nismo videli.

„Amerikanac“ iz čuvenog subotičkog urbanog mita koji je hteo da „sredi“ Palić bio je u stvari Jon Tirijak, čuveni rumunski teniser, danas milijarder 

Bilo je, naravno, dosta razgovora sa stranim investitorima, kada smo započeli rad na projektu slobodne carinske zone u Subotici.

Pokušali su da me diskredituju

Kako se dogodilo da 1990. napustite Suboticu?

Sorad: Krajem 1988. i početkom 1989. godine počeo je rat protiv mene i Saveta za razvoj i uređenje grada. Bio je to rat bez oružja, ali pod sloganom „savet je centar otuđene moći“. Politički, kaznom isključenja, ali i stručno, na raznim konferencijama i sastancima, Radoman Božović i njegovi klijenti pokušali su da me diskredituju. Po mom mišljenju, smetao im je Savet za razvoj. Bio je previše uspešan.

Kada sam video da oko mene vazduh postaje suviše redak, prešao sam na Tehnički fakultet u Novom Sadu. Tamo su me primili srdačno. Nisu uopšte uzimali sve te napade za opravdane. Bio sam tamo dva semestra. Zatim sam otišao u Nemačku. Imao sam tamo univerzitetske poznanike sa kojima sam studirao kada sam 1967/68. tamo bio stipendista. Jedan od njih je gospodin Hans Behringer. On mi je mnogo pomagao da se snađem. Bio je prisutan na svečanosti 2007. godine, kada sam postao počasni građanin Subotice. Tada sam izjavio da mene nije grad oterao, nego ljudi koji su bili kivni na moje uspehe u vođenju grada.

Jeste li se osećali tada ugroženo?

Sorad: Dobro sam se osećao na novom radnom mestu u Novom Sadu, ali se u Subotici nije stišavao „tornado“ napada. Upali su nam u stan i pokrali nam stvari. Do danas ne znam ko je to učinio. Pokušaji da me zatvore nastavili su se bez uspeha. Međutim, živci su mi bili sve tanji. Doneo sam vrlo tešku odluku. Ostavio sam sve, od stana do rodbine. Otišao sam u Nemačku, gde će mi prijatelji koje sam pomenuo pomoći. Pronašao sam posao. Deset godina radio sam kao službenik u jednom energetskom gigantu. Bio sam pored toga sudski tumač za mađarski i srpski jezik, ali i organizator kulturnih priredaba. U ovom poslu sam izuzetno uživao. Upoznao sam najveće nemačke glumce i pevače.

Kako Vam Subotica izgleda danas?

Sorad: Ukratko, kao vozilo bez GPS-a.

Imate 81 godinu. Penzioner ste već duže vreme. Živeli ste dugo u Nemačkoj. I sada živite izvan Subotice. Imate li još uvek vizije u vezi sa Suboticom, kao nekada 1984. godine?

Tramvaj kao urbani zavet Subotice

Sorad: Za velika dostignuća potreban je novac, ali je pre svega potrebna društveno-politička klima koja stimuliše razvoj. Moja vizija je tramvaj koji ponovo saobraća. Veselo klopara i zvoni letnja kompozicija koja ide prema Paliću. Sedim u otvorenim kolima i uživam u povetarcu žarkog dana.

Nije moje da solim pamet

Da li je moguće da Subotica vrati svoj tramvaj? Tramvaj je neka vrsta njenog urbanog zaveta…

Sorad: Nije moj zadatak, niti želim da solim pamet drugima. Tramvaj mi je prirastao za srce još dok sam bio dete. Subotičani su bili izuzetno vezani za tramvaj, naročito za njegove letnje vagone i zvonckanje tramvaja po gradu. Da li je to situacija i danas, ne znam. Ne bih znao zasigurno da li bi trebalo vratiti tramvaj, uzevši u obzir finansijske mogućnosti grada. Međutim, da ideja tramvaja nije prevaziđena i zastarela, dokazuju primeri velikih gradova po svetu.

Šta više u Adelaidi, u Australiji, prilikom mog boravka devedesetih godina tamo, doživeo sam da su ljudi izašli na ulice da se suprotstave ukidanju svog tramvaja. Linija je vodila iz grada u Gengelong, na gradski štrand i uspešno je bila odbranjena. Gledajući ovu demonstraciju iznenada me je uhvatio osećaj da vidim kako su izašli Subotičani protiv ukidanja tramvajske linije ka Paliću. No brzo sam došao k sebi.

Kako Vam izgleda grad u istorijskom kontekstu, posmatran sa iskustvene visine današnjeg dana?

Sorad: Vreme u kom sam ostvario zenit svoje karijere je vreme u kom sam najradije živeo. Kada biste me pitali kada je gradu bilo najlepše, odgovorio bih da je to svakako kraj 19. i početak 20. veka. Pritom uopšte ne ulazim u političke okolnosti. Koncentrišem se na činjenicu da je tada podignuta Gradska kuća i sve te divne secesijske zgrade. Uspostavljene su tramvajske linije. Izgrađeno je kupalište na Paliću…

U koje je arhitektonske simbole pretočen identitet grada?

Sorad: Ukoliko grad posmatram sa arhitektonskog stanovišta, to su nesumnjivo toranj Gradske kuće i Vodotoranj na Paliću. To su dva simbola koja su duboko utisnuta u sećanje naših sugrađana, ma gde oni bili. Nažalost treći simbol – Zelena fontana je nestala.

Kako vidite budućnost?

Sorad: Nisam prorok. Verujem još uvek da Evropska unija pruža mogućnost za razvoj. Treba raditi kao da prepreka nema. Treba biti spreman za otvaranje granica. Širenje regionalne saradnje, naročito sa Mađarskom i Rumunijom, pruža dosta mogućnosti. Subotica je u privrednom, kulturnom i uopšte civilizacijskom smislu uvek bila deo Evrope. Subotica bi samoj Srbiji trebalo da pokaže kako se treba razvijati, kako se prilagođavati standardima, kako bi nas Evropa prihvatila. Stoga grad treba da stvori povoljne uslove. Treba da se pokrene industrija (pored trgovine) i neprekidno privlače ulagači.

Porodica Sorad 2007. godine, nakon prijema vesti da je prof. dr Đerđ Sorad proglašen za počasnog građanina Subotice

Gorući problem je, međutim, od stanovnika doći do građanina koji voli svoj grad, a to znači da razvija i čuva okolinu, ne baca smeće uokolo, ne nagrđuje ulice… Biti građanin – kako reče Bela Duranci – nije stvar rođenja nego prihvatanja grada i gradskog načina života.

Subotičke.rs, 30. decembar 2020.



« (Previous News)



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *