Navigacija

Budi Hudini

Foto: Piksabej

Poznati svetski brendovi više zarađuju od prodaje “lažnjaka” pripadnicima srednje klase i sirotinji, nego od prodaje u ekskluzivnim prodavnicama. Šta nam to govori u oblasti elementarne društvene i ako hoćete političke logike?

Branko M. Žujović

Na “Silk market” u Pekingu, kakav je bio pre desetak godina – sada više nije, autobusi sa stranim turistima pristizali su svakodnevno, bez prestanka, doslovno u talasima. Bio je to uglavnom plav, riđ, smeđ i pegav anglosaksonski svet, u bermudama i sandalama, često sa ruksacima na leđima.

Dočekivale su ih nasmejane lepuškaste kineske prodavačice, nudeći im sasvim solidne kopije prestižnih svetskih modnih brendova.

Pripadnici ovde toliko hvaljenog srednjeg društvenog sloja, dovoljno platežni da se zapute negde avionom i dovoljno glupi da pristanu da budu izmanipulisani, zaista su bili razdragani, čak srećni.

Obilazili su organizovano ordinarne turističke znamenitosti, ali i poznate tržnice, baš kao što to čine naši ljudi na jeftinim putovanjima u Veneciju ili Beč, sa obaveznim višečasovnim zaustavljanjima u velikim autletima.

Njihov cilj nije bio da pobliže upoznaju milenijumske tekovine kineske civilizacije. Nisu se ložili na Konfučija, Džuang Cija ili Lao Cea.

Želeli su isključivo laku zabavu i što veću korist od te vrste šopinga, srazmerno svojoj ulozi ponositog pripadnika srednje klase.

Posmatrajući ih, uvek bih se setio znamenitog filozofa: „Građanin je svinja koja želi da umre prirodnom smrću“.

Evo zbog čega.

Tašnicu “Luj Viton” turisti su plaćali po dvesta, trista dolara. Kupovali su ih halapljivo, po dve, tri, čak i više. Pritom su verovali da te tašnice dobijaju vrlo povoljno, za peti ili deseti deo „stvarne“ cene iz preskupih prodavnica, tri stanice metroa dalje.

Ono što taj svet nije znao, jeste da su iste te torbice, samo da su bili malo uporniji prilikom cenkanja, mogli da pazare za svega dvadesetak dolara, čak i jeftinije.

To organizovano tržište lako ih je ubedilo da su na čistom dobitku. U stvari, bili su neosetno opelješeni u unapred dogovorenoj igri velikih brojeva.

Na drugom kraju grada, na „Zoo marketu“, odigravala se slična predstava, ali sa složenijim zapletom.

„Šanerka“ iz Beograda često je dolazila na tu tržnicu, zapravo čitav šoping mol. Hvalila se da lično „oblači“ poznatog beogradskog pevača o kom ovih dana izveštavaju mediji.

U stvari, šišala ga je kao svaku drugu ovcu.

Kupila bi na „Zoo marketu“ za bagatelu sjajno urađene kopije svega i svačega: „Kanali“, „Ermeneđildo Zenja“, „Armani“, „Dolče i Gabana“, „Hugo Bos“… Tu gomilu stvari u “krmačama” bi, u nekoliko tura, taksijem, prevezla do svog privremeno iznajmljenog pekinškog stana.

U tom stanu bi barem dva dana sa kupljene garderobe i tašnica rašivala oznake robnih marki koje bi, potom, ugurala u svoju tašnicu i ručni prtljag. Privremeno bezimenu odeću i tašnice slala je odvojeno, kargo transportom, za Beograd, uz minimalne carinske troškove.

U Beogradu bi prišila odšivene ambleme. Tu sada veoma “skupu” robu, tobože kradenu u Italiji, prodavala bi “upola” cene onom pevaču i ostalim zainteresovanim predstavnicima srednje klase.

Dok ovo čitate, dobar deo naših ljudi ima svog “šanera” kod kog kupuje “originale”, čak i prodavnice u kojima to čini, gutajući olako priču o kradenoj ili tobože vešto „sklonjenoj“ robi, prokrijumčarenoj iz inostranstva.

Niko se, pritom, nije zapitao kako je moguće svakodnevno krasti toliko robe i prenositi je ovamo. Isti štos – izgovor, naime, koriste takvi preprodavci širom Balkana. Svi oni prodaju „kradenu“ robu.

Izgleda kao da italijanska, nemačka i francuska policija ništa drugo ne rade, osim što svakodnevno propuštaju brojne šlepere kradene robe koji odlaze put Balkana.

Ta tobože originalna roba, bilo da se radi o naočarima, odeći, kozmetici ili ženskim tašnicama, pretežno dolazi iz gradova kao što su Guangdžou, Peking ili ređe Šangaj, ma šta vam “šaner” rekao.

On je samo lukavi posrednik sa dna trgovinskog lanca, vešto razapetog od države i poznate kompanije – brenda, preko pijaca za masovnu prodaju i snabdevača, do njega i njegovog naivnog kupca koji veruje da je za deseti ili stoti deo stvarne cene doskočio „Luj Vitonu“.

Jedna od prvih lekcija koju sam naučio živeći i radeći u inostranstvu, jeste da postoji taj tihi savez velikih brendova sa velikim tržištima. U svetu pohlepe, a mi smo deo takvog sveta, zov profita je neodoljiv i nezajažljiv.

Prestižni svetski brendovi više zarađuju od prodaje “lažnjaka” pripadnicima idealizovane srednje klase, koja nije baš slučajno nametnuta kao društveni optimum ili čak ideal, pa i sirotinji, nego od prodaje u svojim ekskluzivnim prodavnicama.

To je univerzalna formula hiperkapitalističke epohe: naterali su nas da žudimo za statusnim simbolima, kako bismo neprekidno hranili svoj naduvani ego. Mediji koji su u službi ovakvog ili onakvog, ovog ili onog kapitala, sve vreme održavaju pritisak unutar našeg naduvanog ega.

Vođeni takvom logikom, dugoročno ćemo raskrčmiti prirodna bogatstva za nešto malo trenutnog statističkog rasta BDP-a. Već sada smo pristali da nas leče kako bi zaradili, a ne da bi nas izlečili. Kupujemo da bismo kupili, ne sledeći baš uvek svoje stvarne potrebe. Glasamo po svojim gradovima za najgori ološ, da bismo, tobože, održali svoje porodice.

Razumem predsednika A. Vučića kada kaže da bi bilo dobro da brend “Luj Viton” dođe u Beograd. Prisustvo takvog brenda šalje zavodljive signale ostalim tržištima, velikim kompanijama, njihovim menadžerima i vlasnicima od kojih se očekuje da ulože još novca.

Istovremeno, vredi znati kako ta velika svetska igra izgleda u stvarnosti.

Pomenuti “Luj Viton” je svoju proizvodnju još krajem 19. i početkom 20. veka sa zanatskog prebacio na industrijski mod. Isto su uradili ostali slični brendovi koji su našli svoje mesto na svim segmentima tržišta, pritom uspešno ubeđujući javnost da su njihovi proizvodi namenjeni isključivo ekskluzivnoj klijenteli.

„Luj Viton“ je pre 124 godine upošljavao stotinak ljudi, na početku Prvog svetrskog rata približno dvostruko više, da bi danas, odnosno prema podacima iz 2023. godine, za tog modnog mastodona radilo oko 34.000 radnika, a prema nekim izvorima i znatno više.

Ko voli “Guči”, na primer, a pritom je imao priliku da putuje u Toskanu, mogao je da se divi veličini njihovih proizvodnih pogona u Pratu kod Firence koj su sve, samo ne umetničko-zanatski.

Oni koji su odgledali ne tako davno snimljeni film o ubistvu Mauricija Gučija, lako će se setiti da Al Paćino, tumačeći ulogu Mauriciovog strica Alda Gučija, snaji, koja je organizovala i platila ubistvo njegovog sinovca, poverava da od prodaje “lažnjaka” po buvljacima kuća zarađuje više nego od zvanične prodaje.

Ali, tu postoji i jedna važna razlika.

Ukoliko ovih dana odete u Rim ili Firencu, videćete redove kineskih turista ispred prodavnica u kojima se prodaju sveti originali velikih svetskih brendova. Kineski turisti ne kupuju „lažnjake“. Oni novac u inostranstvu troše isključivo na originale.

Kinezi u Londonu najpre odu na grob Karla Marksa, da mu se poklone i zahvale. Odmah potom, odlaze u Bond strit, da provlače svoje kartice sa računa nadutih od novca.

Zbog toga, kada odete kod svog “šanera”, podjednako i kada razmišljate o lokalnoj politici, dobro procenite šta vam sve uvaljuju, zbog čega, i po kojoj stvarnoj ceni.

Predočeno dosta govori, naročito u oblasti elementarne društvene i ako hoćete političke logike.

Ono što danas, inače potpuno neopravdano, nazivamo elitom, a „šaneri“ su modni arbitri tog sistema vrednosti, bez vas iz takozvane srednje klase, kojoj neprekidno težite i koju naivno idealizujete, verujući da ćete se kroz nju neprimetno provući i spasitri ne zamerajući se nikome, uopšte ne bi moglo da funkcioniše, čak ni da postoji.

„Luj Viton“ izašao je na glas u drugoj polovini 19. stoleća, ali po kvalitetu bravica na svojim koferima.

Kada su iz te kompanije čuvanom Hariju Hudiniju ponudili da ga zaključaju u jedan od tih dobro zabravljenih sanduka, pa da se on iz njega izvuče uz pomoć svojih trikova, ovaj ih je hladno odbio.

Nije naseo na promotivni štos kompanije.

Iskobeljao se iz zamke koja je bila mnogo dublja i veća od dobro zaključanog sanduka.

Budi Hudini, izlazi iz lanaca kad god možeš i ne daj da te šaniraju, sve o tvom trošku!






Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *