Navigacija

Promene svedočimo delima, ne kljucamo ih po tastaturi

Društvo koje i starlete mogu da izmanipulišu, nema u startu bogzna čemu da se nada

Branko M. Žujović

Šta, niste gledali film “Big Short”?

Topla preporuka. Ukoliko niste, trebalo bi da ga odgledate, čim budete u prilici. Taj film nudi zanimljive odgovore na neka važna svetska pitanja, o kojima vredi razmisliti ili ih makar saznati.

Lajtmotiv filma, istaknut na početku najavne špice, podjednako je dragocen kao i sadržina, tim pre što je kanuo iz pera Marka Tvena:

Ne dovodi vas u nevolju ono što ne znate, nego ono što znate sa sigurnošću, a što, jednostavno, ne stoji.

U kakve neistine duboko verujemo?

Mogu na ovu temu, za početak, da navedem tri urbana mita, potpuno bezazlena, ali do banalnosti ilustrativna za ono što želim da saopštim.

Primer prvi.

Na Božić je bila 81. godišnjica smrti Nikole Tesle. Opšte uverenje naše javnosti je da je Tesla umro odbačen od svih, siromašan, u sirotinjskom hotelu, iako to, naprosto, nije istinito.

Tesla je pod stare dane primao penziju koju mu je bila dodelila Kraljevina Jugoslavija. Svakog meseca, uredno je dobijao ček u vrednosti od 600 dolara.

Ukoliko odete na bilo koji onlajn konvertor, koji preračunava inflatornu vrednost valuta, videćete da je to danas približno 13.200 dolara.

Ova činjenica ne znači da se Tesla, u naponu svog genija, kada je iz korena menjao našu civilizaciju, nije asketski odrekao bogatstva kosmičkih razmera i da nije želeo da obezbedi besplatnu energiju za ceo svet.

Činjenica da je Tesla dobijao više nego pristojnu penziju iz Beograda svedoči samo da on nije umro u siromaštvu, zaboravljen od svih, da je njegova zemlja, ipak, brinula o njemu i da “Njujorker”, na koncu, nikada nije bio jeftin hotel.

Nakon Drugog svetskog rata, istina o Teslinoj penziji kod nas politički nije bila poželjna, pa se njena propagandna negacija zapatila kao oktroisana istina, zadržavši vrlo visok društveni napon sve do danas.

Primer drugi.

Crna Gora nikada nije objavila rat Japanu, pa ni početkom prošlog stoleća, za vreme Rusko-japanskog rata. Posredi je zabuna, nastala zbog telegrama koji je knjaz Nikola bio uputio ruskom puku nazvanom po njemu, povodom odlaska tog puka na front na Dalekom istoku.

Do današnjeg dana, 99 odsto Srba, sa svim Crnogorcima, veruje da Crna Gora, još uvek, nije potpisala “mir” sa Japanom.

Primer treći.

Japanski mašinovođa, koji je, navodno, izvršio sepuku, jer mu je voz zakasnio minut ili dva, najverovatnije, nikada nije postojao. Postojao je direktor japanskih železnica koji je izvršio samoubistvo, neposredno nakon Drugog svetskog rata, jer je morao da otpusti nekoliko desetina hiljada radnika.

U posleratnoj Jugoslaviji, zemlji u kojoj radnici skoro da nisu mogli da dobiju otkaz, a vozovi nikada nisu išli na vreme, ti otkazi su, prosto, zamenjeni kašnjenjem voza, a direktor – mašinovođom.

Mark Tven je, dakle, bio u pravu.

Zaista postoje neistine koje uzimamo zdravo za gotovo kao gotove istine i nikada ih ne dovodimo u pitanje, iako bi sopstvenu svest trebalo da održavamo budnom i čilom, kroz neprekidna kritička preispitivanja.

Kako neistina postaje ilustrativna?

Danas je vlastitu “istinu” posredstvom društvenih mreža moguće razliti svetom, ili makar gradom, za svega nekoliko sekundi, bez ikakvih posledica. Onoga što sa sigurnošću znamo, a što, zapravo, ne stoji niko se, pritom, neće zastideti, a često ni sećati već sutradan ili sledeće nedelje.

Kada je moj dragi poznanik, inače pristojan, veoma obrazovan i u naučnom svetu uspešan čovek, nedavno na svom profilu podelio lažnu informaciju da je kineska kompanija, koja je kupila postrojanja Železare u Smederevu, najveći dužnik EPS-a, jer Kinezi inercijom njegovog političkog “vjeruju” naprosto nikada ne plaćaju struju, skrenuo sam mu pažnju da je posredi “fejk njuz”.

Najveći dužnik EPS-a je Železara Smederevo AD u stečaju, koja je više od četiri milijarde dinara duga za utrošenu električnu energiju napravila od trenutka odlaska “US Steel”-a iz Smedereva pa do 2016. godine, kada su Kinezi otkupili njena postrojenja, ali ne i pomenuto pravno lice.

Moj dragi poznanik mi je, u ličnom poredizbornom žaru, odgovorio potpuno neshvatljivo i neprihvatljivo: da to možda jeste neistinita informacija (naknadno se uverio da jeste), ali da “to” što je on objavio ipak ilustruje našu “stvarnost”.

Ostao sam tropa.

Urbani mitovi koje sam naveo, mislim na prva tri, samo su simpatične karikature naše sklonosti da čvrsto verujemo u konstruisane ili spontano nastale opsene.

Četvrti primer, nažalost, svedoči da naša sklonost da verujemo u ono što znamo, a ne stoji može da ima i te kako veliku zloupotrebnu vrednost, naročito kada se nađe u široj javnosti i na otvorenoj političkoj sceni.

Ko zaista ima mozak od silikona?

Peti primer je tragikomičan i dovodi ovu stvar do apsurda.

Svi se sećamo Stanije i njenih koleginica koje su nas zasmejavale po tabloidima, ciljano plasiranim paramarketinškim besmislicama, poput onih da Dunav teče ispod Savskog mosta ili da su neke od njih čitale sabrana dela Ane Karenjine.

Bezmalo cela nacija “nadmoćno” se podsmevala Staniji i njenim koleginicama koje, za razliku od obrazovane i čedne javnosti, jeli, sve imaju mozgove od silikona. To je takođe istina koju svi znamo, ali koja, naprosto, ne stoji.

Stvarnost je, nažalost po javnost, bila drugačija.

Svakom podelom ovih ciljano plasiranih besmislica, svakim lajkom i ciničnim komentarom, popularnost i prihodi starleta su rasli, a „javnost“ koja ih je naivno pljuvala sticala je bezvredni virtuelani osećaj supriornosti spram njih.

Poduhvat koji su Stanija i njene koleginice preduzele u našem društvu vredan je poštovanja, čak i divljenja. Pokazale su nam koliko u proseku zrelo razmišljamo i na šta smo sve spremni da pristanemo. Društvo koje i starlete mogu da izmanipulišu, nema u startu bogzna čemu da se nada.

Ono što sa sigurnošću znamo, a ipak ne stoji dovelo nas je i do uverenja da su pristalice vlasti, svi od reda, krezube i neškolovane primitivne spodobe, kao i uverenja one druge strane, da su pristalice opozicije svi izdajnici.

Binarno razumevanje stvarnosti vodi u društveni ambis bez dna. Bez nacionalnog konsenzusa o najvažnijim izazovima (korupcija, demografsko pitanje, Kosovo i Metohija, Republika Srpska, zdravstveni sistem, ekonomski model) naš ostrašćeni politički model je beskorisni reaktor najdubljih podela i najgore društvene energije.

Isti princip važi i za grad u kom živimo. Ne verujem da postoji konsenzus koji toleriše mučnu višedecenijsku izgradnju javnih objekata i očiglednu korupciju, na koju niko ne reaguje.

Kako politički treba da sečemo kopriviće?

Ali, na čemu to treba da izraste taj za sada samo hipotetički konsenzus Subotičana o gradu kakav žele?

Ne moramo da odemo iz Subotice, da bismo zaključili koliko je binarno poimanje stvarnosti samo generator podela i loše energije.

U mojoj ulici, ne baš tako davno, komunalna služba posekla je bila deblje grane sa stabala koprivića, odnosno gelegunje. Prethodno smo imali onu zimu sa velikim brojem pucanja takvih grana i brojnim oštećenim automobilima.

Istog poslepodneva, društvene mreže bile su preplavljene slikama posečenih grana i kusih stabala. Pljuštale su najneprimerenije, čak prostačke optužbe. Mnogi su, samo na osnovu svog političkog uverenja, zaključili da je posredi nedozvoljena seča stabala i da oni koji upravljaju nadležnim javnim preduzećem samo čekaju priliku da napakoste Subotičanima, sekući im stara stabla.

Što je najgore, za proveru svega toga bilo je potrebno ne više od dva ili tri minuta.

Posredstvom interneta, proverio sam slike iz, ako se dobro sećam, Šida i Novog Sada. Nema puno gradova koji u javnom prostoru neguju gelegunje, odnosno kopriviće. Pozvao sam i prijatelja kom šumarstvo nije strano.

Ispostavilo se da su i u tim gradovima grane stabala na javnim površinama bile potkresane na isti način. Prijatelj mi je objasnio da se tako, ako se dobro sećam, širi krošnja, a da stablo zadržava stabilnost.

Tako nekako.

Pukotina kao vest

Vrlo slično bilo je onomad sa, pokazalo se na kraju, ipak planskom sečom stabala u šumi, ali i ove nedelje, kada su društvene mreže ekspresno preplavile slike pukotine sa novoizgrađenog nadvožnjaka. Javnost koja zna sve i odmah požurila je da ospori izgradnju čitavog nadvožnjaka, samo na osnovu dve ili tri slike.

Istini za volju, ja ne znam da li je posao na našem nadvožnjaku urađen dobro ili loše, ali mi se čini da razumno smatram da je jedno izraziti bojazan da nešto, možda, nije urađeno kako treba i postaviti pitanje nadležnima, pa nakon toga izvesti zaključak, a nešto sasvim drugo likovati ad hoc zbog jedne pukotine.

Kao da lekcija koju je trebalo da savladamo još u Grdeličkoj klisuri, pre godinu i koji mesec, nije bila dovoljna. Podsećam da je i tada pukotina na potpornom zidu bila glavna vest, a da je naknadno objašnjenje stručnjaka, da se radi o takozvanim denivelisanim radnim spojevima, koji nisu tako retka pojava, potpuno prenebregnuto, objavljeno sitnim slovima, pa zaboravljeno.

Promene nisu pitanje strasti i onoga što sigurno znamo, a što, zatpravo, ne stoji, već svesti, činjenica i konkretnih dela.

Zbog čega sve ovo pominjem?

Subotici su i te kako potrebne promene. Najveću grešku načinićemo ukoliko te promene budu kozmetičke, ko god da ih bude sprovodio, sadašnja vlast iznutra ili opozicija sutra ili prekosutra, odnosno ako Kurtu u svim mogućim predočenim kombinacijama ponovo zameni Murta.

Da bismo do suštinskih promena došli, i opozicija i vlast moraju na predstojećim gradskim izborima da proberu i istaknu kao kandidate svoje najbolje, dakle najobrazovanije i u svojim profesijama najdokazanije ljude. Samo takvi će, ukoliko je to još uvek moguće, konačno početi da vode dijalog, umesto da raspiruju strasti u debeloj hladovini svojih “istina”.

Dok sledimo isključivo ono što sa sigurnošću znamo, a što, jednostavno, ne stoji, stvaraćemo neprekidno preduslove za Kurtu i Murtu.

Pun mi je, a verujem i većini vas, kufer onih koji egzistenciju sve ovo vreme traže u dnevnoj politici, prelazeći iz stranke u stranku, pritom pevajući slavopojke aktuelnim liderima kojima će sutra na prvoj krivini okrenuti leđa i sve ispočetka. Takvih su i vlast i pozicija puni. Takvima moramo da se zahvalimo i ispratimo ih iz političkog života grada.

Naročito moramo da iz vlastite političke stvarnosti uklonimo one koji svaku argumentovanu kritiku i otkrivenu činjenicu na koju nemaju razuman odgovor, a koja im ne ide u prilog, predstavljaju kao napad na samu državu ili njeno vođstvo, krijući se, poput miševa, ispod tuđeg političkog šinjela.

Grad koji pet godina gradi tobogan i nekoliko malih bazena na Paliću, uz niz otvorenih pitanja, dok mu bivši gradonačelnik za svega nekoliko meseci izgradi čitav turistički centar u primorju, mora duboko da se zamisli nad svojom situacijom, baš kao i oni koji su sve to pravdali lažnim patriotizmom, napadali i proglašavali izdajnicima sve one koji su na tu neprijatnu činjenicu ukazivali.

Isto je i sa sadašnjim gradonačelnikom koji još uvek nije uputio izvinjenje građanima zbog uvreda, neistinitih informacija koje je izneo zajedno sa direktorom Subotica-transa i kasnijeg sramnog ćutanja u vezi sa aferom “Starter”, postajući na taj način njen vinovnik.

Ovakvih primera ima još.

Nije suštinski puno drugačije ni sa onima koji ovde imaju očekivanja od opozicije.

Opozicija, takođe, treba da svedoči promene delima i primerima, a ne kompleksom više vrednosti i sterilnim saopštenjima. Njene pristalice mogle bi, konačno, da izađu iz stanja sužene svesti o vlastitoj superiornosti, prestanu sa besmislenim kljucanjem po tastaturi povodom svake sitnice i još besmislenijim širenjem onoga što znaju sa sigurnošću, a što, jednostavno, ne stoji.

Kada je na skandalozan način promenjen urbanistički plan u Ulici braće Radić i okolini, imali smo burne proteste, ali samo na „Fejsbuku“. Na sam protest došlo je šestoro, sedmoro ljudi, ili ni toliko.

Građani koje opozicija voli da pominje u svakoj prilici i do krajnjih granica dobrog ukusa, bez sazrele građanske svesti uopšte ne mogu da postoje kao politički faktor, pogovotovo ne samo na osnovu sopstvenog jalovog ubeđenja da su bolji od drugih.

Da bismo ove godine, ili makar jednog dana, dobili gradsku skupštinu i upravu kakvu bi trebalo da imamo, grad bi na svim stranama lokalnog političkog spektra morao da iskorači iz onoga što sa sigurnošću zna, a što, u stvari, uopšte ne stoji.






Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *